“ In tyrannos “ – SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

KRANJ?EVI?, Silvije Strahimir

In tyrannos SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

1

SAKIVAJTE lance, umujte o mreži,
Al su ovo dani, kada mrije zloba,
Pjeva ptica zore, ptica mraka bježi,
Spavali smo dosta i javi je doba.
Krvav eno oblak diže se nad nama,
Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!

2

Znam, da vaše strasti nad osvetom strepe,
Znam, da jeste voljni svezat usne moje.
Klonu oči vaše, jer ih munje slijepe,
A te munje prsi osvetnice goje.
Možete me stvorit i žednim i gladnim,
Ali nikad, nikad izdajicom jadnim!

3

Blizu vam je pokop – ja ga moram javit,
Pjesma je da kažem, ne da tajim puku.
Jur je rođen junak, koj’ će ropstvo smlavit:
Taj je junak pero u sputanih ruku!
A sva vaša briga, da ga u prah srva,
Trzajem se čini pogaženog crva!

4

Svezaste nam dušu – bar ste tako htjeli –
Mislili ste srcu srce otet pravo.
Ne ludujte, ljudi, – tko slobodu želi,
Željet će ju, makar gladom očajavo!
A kad roblje kipi, tad ne znade straha:
Sputana je miso slobodnijeg maha!

5

Ajte sa mnom, ajte – ne bojte se mene,
Ne vodim vas smrti, ja vas žalim pače.
Kazat ću vam samo grozne uspomene,
Slušat ćete samo, kako obijest plače,
Gledat ćete, kako sve kod groba gine,
Tek ne značaj, ali ni prokleto ime!

6

Otvorit ću vami grob krvnika koga:
Vidite ga, crvi poješe mu zlato,
Srušila ga sila puka osvetnoga;
Što velite na to, što velite na to?
Posipo je povijest pepelom i solju,
Danas mu nad grobom psi se o kost kolju.

7

Hrpio je i on život do života,
Da na tužnih leđih gvožde svoje kuša.
Bila mnoga majka – ostala sirota,
Al on nije čuo, kako kune duša,
Kopao je samac dubok jaz pod sobom,
Rušile se žrtve i bile mu grobom.

8

Da, uzalud sve to – gdje da tama traje,
Kad već jedan tračak svijetla ju prorijedi.
Svezat će te jednog dana koračaje,
Ali sputan korak za tri druga vrijedi.
Dok čovjeka bude, ljudstvo ne će mrijeti;
Okovi su krila, da se brže leti!

9

Oj, na jednoj iskri planut će mrtvaci,
Oj, na jednoj vatri zgrijat će se grudi.
Danas smo vam niski, danas smo prosjaci,
Al će povijest pisat, tko su bili ljudi.
Dizalo je pero nož i barikade,
A da palme niču, lovori se sade!

10

Ubijte nas dakle – pjesmom ćemo živit,,
A gdje pjesmu pjevaš, tuj sloboda zbori,
Na osvetne grudi narod će nas primit,
Ondje, Bože, ondje nek nam život gori.
Znajte, nisu misli žrtve zlobe puke.
Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke!